AnotherGirl
nedjelja, 08.06.2014.
A Life Story:$
|
Kao što i naslov kaže,ovo je još jedna priča o životu jedne tinejđerice. I ako sam još uvijek mlada, želim pisati blog u kojem ću kao u nekom dnevniku pisati o svom životu, podijeliti nešto s osobama koje me ne znaju i možda im na neki naćin pomoći. Jer to je ustavari ono što želim raditi,pomagati drugima. Možda se neko nađe u istoj situaciji kao i ja,ili goroj je uvijek ima gore, ali kako god,želim ćuti vaša mišljenja i vaše savjete.:) Pa da počnem... Ovako,svoje pravo ime ne želim reći, bar ne za sada, ali s vremenom možda i kažem. Znaći, kada sam se rodila moji roditelji kažu da su bili najsretniji ljudi na svijetu,da taj dan nikad neće zaboraviti. Sve dok se nisam rodila svi su mislili da sam muško,jer sam bila jako nemirna. Eh, kada se ispostavilo da sam žensko svi su bili presretni,jer su željeli dobiti djevojčicu,bar su meni tako rekli. Do moje treće godine živjeli smo sa mojom bakom i djedom, a onda smo se preselili u stan. Tamo je počeo novi život,novo poglavlje.Sve je bilo uredu, bili smo složna porodica, sve dok nisam napunila 10 godina. Tada je počeo pakao u mom životu. Saznala sam da mi se roditelji rastaju, moji roditelji koji su oduvijek bili u odličnim odnosima. Teško sam to podnijela, razmišljala sam o ubojstvu, o rezanju,sve je to prolazilo kroz moju glavu. Kada su oni to saznali, odlučili su me poslati psihologu. U poćetku mi nije bilo drago,ali onda sam shvatila da je to najbolje za mene. Kada su se roditelji i sudski rastali, odlučila sam živjeti kod tate. Bilo mi je jako teško,ali nisam željela to pokazivati. Falilo mi je sve to što smo imali, moja obitelj, mama, falilo mi je. Bila sam premala i nisam znala kako to podnijeti. Svi su bili uz mene, ali to nije bilo dovoljno. Nakon godinu dana sam prestala ići psihologu,jer mi je već bilo malo bolje. Iako su mi još uvijek tamne misli prolazile glavom, nisam nikome to htjela govoriti nego sam se povukla u sebe. Sve sam čuvala u sebi,pokušavajući izgledati što sretnije. I sve je bilo tako,dok se jednog dana nisam probudila i shvatila da život ide dalje i da moram nastaviti dalje. Tada sam opet postala stara ja, ona koja se uvijek smijala, pjevala,plesala,sve je bilo super,skoro sve. Onda, 2013. tj.prošle godine,sve je opet krenulo "niz brdo",sva ta tuga se opet vratila,svi ti osjećaji,sve misli,sve se vratilo. Opet sam mislila o ubijanju, o raznim glupostima.Srećom, imala sam jednu osobu kojoj sam vjerovala, jedinu osobu kojoj sam mogla reći sve, i biti sigurna da to više nitko neće saznati. Ona je bila u dosta sličnoj situaciji,pa smo zajedno plakale,razmišljale, i davale jedna drugoj podršku. Nekoliko mjeseci je sve to trajalo, i onda je došla Nova Godina,2014. Novi početak, odlučile smo da više nećemo patiti i da ćemo "disati punim plućima". Sada je bolje, i ako imam problema, i dosta stvari koje mi smetaju i koje bi željela promijeniti, idem dalje. Nasmijana,koliko god mogu biti. Jer, samo jednom živim i ne želim više plakati i tugovati.Znam da može biti puno gore od ovoga, i da mnogo ljudi pati više nego ja,i zato želim svima poručiti da se raduju svakom novnom danu u svom životu,da živimo svaki dan kao da nam je posljednji. Svi imamo probleme.ali jedini način da ih riješimo je da se suočimo s njima i pokušamo sve to zaboraviti ili bar tražiti naćin da zaboravimo. Svatko od nas zaslužuje biti sretan,bio on crnac,bijelac,katolik ili musliman,svatko zaslužuje sreću. I zato se trebamo boriti za nju. Znam da je ovaj tekst duži,ali ja se nadam da će ga bar netko proćitati i da će bar netkom pomoći. Oznake: Nakon kiše dođe duga... |
- 20:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Lipanj 2014 (1) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||